Koliko dugo je potrebno da se plastika razgradi (i zašto)?

Točan odgovor: 20 – 600 godina

Plastika je blagoslov i štetna u isto vrijeme. To nam je poboljšalo način života, ali nas je također stavilo pred veliku dilemu. Naši svakodnevni osnovni predmeti izrađeni su od plastike i u ovom trenutku čini se da je nemoguće voditi bez plastike.

Plastika je sveprisutna i dizajnirana je da preživi desetljećima, ako ne i stoljećima. To je korisno, ali je užasno zbog količine smeća koje stvara. Ova dilema znanstvenika za okoliš i građana svijeta dovela je do osnovnog pitanja: koliko to traje?

Koliko je potrebno da se plastika razgradi?

Ovisno o sastavu i strukturi, plastici može trebati od 20 do 500 godina da se razgradi. Nadalje, brzina kojom se plastika razgrađuje određena je njezinom izloženošću suncu. 

Plastika, poput ljudske kože, apsorbira sunčevo ultraljubičasto (UV) zračenje, uzrokujući razgradnju molekula. To se naziva fotodegradacija i zato prikazi odlagališta obično uključuju plastični otpad na svjetlo kako bi se ubrzao postupak razgradnje.

Plastici za jednokratnu upotrebu poput slamki, na primjer, potrebno je otprilike 200 godina da se razgradi. S druge strane, očekuje se da će plastičnim bocama za vodu koje se sastoje od polietilen tereftalata (PET), uobičajenog oblika plastike, trebati 450 godina da se razgrade.

Kad sva ova plastika završi na odlagalištima, odlagališta su dizajnirana da otežaju biorazgradnju. Kako bi se napravilo mjesta za više smeća, odlagališta se svakodnevno zbijaju i prekrivaju zemljom, tako da sunce jedva ima vremena doći do otpada prije nego što se doda još jedan sloj.

Odlagališta su uistinu neugodna, a iznimno su štetna i za ekosustav jer ispuštaju otrove i stakleničke plinove u tlo i zrak. Osim toga, nereciklirana plastika koja ne stigne na odlagalište konačno odlazi u naše vodene površine.

Zašto je potrebno toliko vremena da se plastika razgradi?

Jednostavno je: plastika nije prirodni materijal. Plastika se ne nalazi u prirodi, iako je napravljena od nafte, koja se dobiva iz prirodne sirove nafte. 

Puno je fizike iza toga, ali glavna je razlika između kemijskih veza plastike i molekularnih veza organskih stvari koje se nalaze u prirodi. Veze ugljika u plastici nisu iste kao one koje se nalaze u prirodi, što otežava njihovo razbijanje i zahtijeva više energije. 

Najnovije plastične inovacije

Međutim, na tržištu postoje nove vrste plastike: bioplastika, odnosno biorazgradiva plastika. Bioplastika je dobila ime po svojoj sposobnosti brze biorazgradnje, unatoč činjenici da nije izrađena od prirodnih materijala. To ima veze s kemijskim vezama o kojima smo prije razgovarali.

Postoje 3 vrste bioplastike:

1. Razgradivo — kao što je prethodno rečeno, sva se plastika razgrađuje, ali čak ni najsitnije razgrađene čestice plastike možda se neće moći vratiti u prirodu. Potrebni su kemijski dodaci za pomoć u razgradnji ovog materijala.
2. Može se kompostirati – bioplastika se može spontano razgraditi u vodu, ugljični dioksid i biomasu u hrpi vrta (u određenim slučajevima) ili na komercijalnim kompostištima (u većini slučajeva). Tlo će apsorbirati hranjive tvari nakon što se temeljito razgradi i neće ostati štetni ostaci.
3. Biorazgradivo – usporedivo je s kompostirajućim, osim što traje duže i može ostaviti opasne ostatke i mikroplastiku.

Polimere na biljnoj bazi razvili su neki znanstvenici koristeći kukuruz ili šećernu trsku kao osnovni materijal. Znanstvenici su promijenili kemijske veze u polimerima na bazi nafte kako bi ih priroda lakše razgradila.

Zaključak

Iako je sva plastika biorazgradiva, proces traje jako dugo. Odbacili smo 6.3 milijarde tona plastike od početka industrijske proizvodnje 1950-ih, no samo 600 milijuna tona je reciklirano. Preostalih 4.9 milijardi tona ili je odloženo na odlagalištima ili ispušteno u okoliš, dovodeći u opasnost životinjski i morski život. U pokušaju rješavanja ovog problema kao moguće rješenje nametnula se bioplastika.

Reference

1. https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/10601329308021259
2. http://publish.illinois.edu/meaganb2/files/2018/05/Borgsmiller_ResearchPt3.pdf